Nadbiskup Alojzije Stepinac živio je i djelovao u vrlo složenima povijesnim okolnostima nakon raspada Austro – Ugarske monarhije, stvaranja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca i stvaranja Jugoslavije. U svim tim trenucima ostao je uvijek jasan i dosljedan, primjer i svjetionik Crkvi i vjernicima. Nadbiskup Stepinac uvijek je ostao vjeran biblijskim principima i evanđelju, a to je da su svi ljudi Božja stvorenja te da bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost imaju jednaka prava. Nije se dao zavesti  poput nekih usijanih glava kojih je bilo i među svećenicima i nije postao sluga niti jednog političkog sistema ili ideologije, ni desne ni lijeve. Tu je dao jasan primjer Crkvi i svećenicima, Crkva nije i ne može postati zagovornik nečije politike ili stranke, njezino poslanje je navještaj evanđelja. Stoga je Crkva otvorena za sve lijeve, desne, crvene, crne, zelene i plave itd. jer je poslana svima. No to ne znači da Crkva ne smije reći kako se nešto protivi njezinim načelima i njezinom nauku, a političari kršćani koji su pripadnici različitih stranaka neka ispitaju kako svoja kršćanska načela usklađuju s načelima svoje stranke. U svojim strankama pozvani su djelovati kao kršćani, zastupati kršćanske vrijednosti i oplemenjivati stranku kršćanskim idealima. Sve što je istinski kršćansko, vrijednosti i načela služe za napredak čovjeka, njegovu sreću i njegov boljitak. Tako da je zalaganje za kršćanska načela, zalaganje za napredak, pravdu, pravednost i boljitak.

Jasno treba reći da ustaški režim, a osobito poglavnik Pavelić nije nimalo simpatizirao Stepinca i često ga je nazivao pogrdnim imenima poput: Što će meni taj magarac govoriti. Još je manje poznato da je ustaški režim planirao uhititi Stepinca no kasnije se od toga odustalo. Stepinac je nemilosrdno osuđivao sva zlodjela i nepravde, stoga nije bio dobar ni ustašama ni komunistima. Zapravo jedina krivnja Stepinca je bila što nije dopustio da bude sluga bilo kojem režimu, a shvatio je i da nema smisla braniti se kad je osuda već unaprijed naručena i napisana: Pred sudom koji ima zadaću da izvrši nalog stanovite organizacije ja se neću braniti. Strijeljajte me! Pogađao je bit problema: Moja je krivnja u tome što nisam pao na koljena pred komunizmom, koji jedini vlada u ovoj zemlji. Pred sudom se neću braniti i odbijam svaku odvjetničku obranu te protiv osude, pa makar kakva ona bila, neću stavljati priziva.

Stepinac se lako mogao osloboditi svega da je pristao na tzv. Narodnu Crkvu, odijeljenu od Rima i postao sluga komunističkog režima. Također je mogao otići u inozemstvo npr. u Rim i tamo dobiti dobar položaj i u miru provoditi svoj život. No, očito je shvatio kako ga je Bog pozvao da bude svjedok u teška vremena te da bude uz hrvatski narod i svećenike. Stoga nam Stepinac ostaje svjetlo i uzor čovjeka vjernika i pastira koji ostaje vjeran Bogu, Crkvi i narodu te živi i trpi za svoja uvjerenja što je rekao i u svom govoru na sudu: Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.