Još se sliježu utisci na prekrasno hodočašće naše župe u Boku Kotorsku.
PRVI DAN-Rano ujutro smo se zaustavili u Splitu. Prošetali smo Rivom,pogledali Dioklecijanovu palaču i katedralu. Put nas je vodio do Herceg Novog.
Herceg Novi- Smjestio se na izuzetno značajnom i atraktivnom geografskom prostoru izmedju najviše planine dinarskog masiva, Orjena (1.895 m) i ulaza u jedan od najljepših zaljeva svijeta, Boku kotorsku. On predstavlja administrativni, kulturni i privredni centar Općine, koja se prostire od graničnog prelaza Debeli brijeg do najužeg dijela Boke kotorske (tjesnaca Verige - 300 m širine), s vrlo bogatim i živopisnim seoskim zaleđem, na ukupnoj površini od 235 km2 i ima 33.034 stanovnika, dok sam grad ima oko 12.739 stanovnika (prema popisu iz 2003.).
Osnovao ga je bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić 1382. godine. Po osnivanju naselje je nazvano Novi, a potisnut Osmanlijama, u tadašnju svoju tvrđavu povlači se hercegovački plemić herceg Stjepan Vukčić Kosača gdje umire 1466. godine. Od tada se naselje po njemu naziva Herceg-Novi. Arthur Evans spominje da "neki" ovaj grad 1878. godine nazivaju srpskom Nicom.
Nacionalni sastav:Srbi - 17.470 (52,88%)-Crnogorci - 9.447 (28,59%)-Hrvati - 798 (2,41%)-nacionalno neopredijeljeni - 2.746 (8,31%)-ostali - 2.573 (7,81%)
Vjerski sastav:pravoslavci - 27.785 (84,11%) -katolici - 1.440 (4,35%) -ostali - 851 (2,57%) -neopredijeljeni - 1.557 (4,71%) -ne vjeruju - 770 (2,33%) -nepoznato - 631 (1,93%)
Razgledali smo crkvu Sv. Jeronima u kojoj je kršten sv.Leopold Bogdan Mandić,kapucin.
U neposrednoj blizini crkve nalazi se i mala kapela posvećena sv. Leopoldu Mandiću.
Trajektom smo se prevezli prema Tivtu.
TIVAT- je grad i općina u Crnoj Gori, u Boka Kotorskom zalivu. Trenutno Tivat ima oko 14.000 stanovnika. O porijeklu imena Tivat postoje tri različita mišljenja. Prema prvom, naziv Tivat izveden je od imena ilirske kraljice Teute koja je jedno vrijeme imala svoju prijestolnicu u Risnu, a možda i ljetnikovce u blizini današnjeg Tivta. Po drugom mišljenju naziv bi mogao biti izveden od imena kršćanskih svetaca kao što su sanctus Theodorus, Theodosius, Theodotus, Theodulus ili srednjovjekovnog (XII v.) Theudo, Teodo. Treće mišljenje iznijeto je vrlo kratko i bez većih obrazloženja. Po tom mišljenju naziv potiče od keltske riječi "touto" što znači grad.
Smjestili smo se u hotel i malo razgledali grad.
DRUGI DAN-U samo jutro smo posjetili župnu crkvu svetog Roka. Župnik don Nikola Majić nas je na jedinstven način upoznao sa trenutnom stanju njegove župe. Katolici u Tivtu- 3.106 (22,78 %). Sam župnik se iznenadio velikim brojem vjernika i ponadao se da ćemo prisustvovati svetoj misi,ali put nas je vodio dalje. Župnik kaže da mu dođe k misi 4 do 5 vjernika.
Put nas je vodio prema Budvi. Vožnja do Cetinja, nekadašnje crnogorske prijestolnice.Sveta Misa je bila u samostanu Franjevki od Bezgrješnog začeća - Crnogorske provincije. Sestre djeluju kao medicinske sestre u 3 Bolnice: (Cetinje, Dobrota, Brezovik kod Nikšića) u Domovima umirovljenika (Zagreb 2 Doma) i u Petrovcu n/m gdje imamo svoj Dom za stare.
Naše sestre u Albaniji (gdje su od 1992. g.) vode 2 vlastite osnovne škole (Kallmet i Lezhë) i 3 vrtića (Hot i Ri, Kallmet i Lezhë).
Sestre djeluju na Kosovo također kao prosvetni radnici (njih 4) u gimnaziji i internatu u Prizrenu. Odje također rade sestre na 6 župa: katehizacija, crkveno pjevanje, sakristanska služba, pomažu u pastoralu a vode i domaćinstvo.
Produžujemo do NP Lovćen sa poznatim Meštrovićevim mauzolejem.Uska cesta je bila veliki izazov za našega vozača g. Dražena,ali svojim iskustvom i spretnošću je to sve svladao. Zahvalni smo mu za sve.
Prekrasan pogled na sve strane pruža se sa Lovćena na Crnu Goru. Kao što reče njihov vodič da se 60% Crne Gore vidi sa Lovćena. Lovćen je najznamenitija planina u Crnoj Gori. Uzdiže se iznad Boke kotorske. Planina je opjevana u mnogim spjevovima, te u crnogorskoj himni "Oj svijetla majska zoro".
Visinom se ističu dva vrha: Štirovnik (1749m) i Jezerski vrh (1657). Na Jezerskom vrhu nalazi se mauzolej poznatog crnogorskog pjesnika Petra II. Petrovića Njegoša. Na Lovćenu je i sahranjen. Na nadgrobnoj ploči uklesan je grb Crne Gore s križem i natpis "Njegoš 1813.-1851.". Crnogorski knez i gospodar sahranjen je na nižemu vrhu jer se isti dobro vidi iz Njegoševa rodnog mjesta – Njeguš.
Na planini su brojne vrtače i uvale u dva krška polja: Cetinjsko i Njeguško. Lovćen je bezvodan, a samo su Ivanova korita bogata
Povratak prema Budvi uz panoramski razgled sv. Stefana. Smještaj u hotel.
TREĆI DAN- Kotor- Ime grada potječe od srednjovjekovnoga latinskog naziva Catarum, koji se pojavljuje i u oblicima Decadaron, Dekatera, Cathera, Cathara i sl. Arheološki nalazi na području današnjega Kotora upućuju na razmjerno dug život na tom mjestu. Grad je opasan starim, četiri kilometra dugim zidinama kroz koje se u njega ulazi na troja vrata. Od 1979. nalazi se na UNESCO-vu popisu zaštićene svjetske kulturne baštine. U gradu su pomorski muzej, pomorski fakultet, institut za biologiju mora, kazalište, povijesni arhiv te prehrambena, kemijska i metalna industrija. Cestovno je povezan s Cetinjem, Podgoricom, obalom i zaleđem. Zaštitnici Kotora su sveti Tripun (isti dan kad i sveti Vlaho u Dubrovniku) i blažena Ozana Kotorska, inače stanovnica grada Kotora od 1507. godine. Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2011. godine, općina Kotor imala je 22.601 stanovnika, raspoređenih u 56 naseljenih mjesta.
Crnogorci su relativna većina u Kotoru. Njihova zastupljenost je na popisu 2003. od 10.741 (46,80%), a na popisu 2011. porasla je na 11.047 (48.88%).
Nacionalni sastav:Crnogorci - 11.047 (48.88%)-Srbi - 6.910 (30.57%) -Hrvati - 1.553 (6.87%)
nacionalno neopredijeljeni - 1.946 (8.61%) -ostali - 162 (0.72%), itd.
U prekrasnoj katedrali sv. Tripuna dočakala nas je časna sestra za orguljama koja je zasvirala „Rajska Djevo kraljice Hrvata..“ spremno smo zapjevali a potom nam je odsvirala „Bokeljsko kolo“. Razgledali smo prekrasnu riznicu u katedrali.
-Krenusmo prema cilju putovanja maloj crkvici „Gospe od rijeke“ u kojoj se nalazi sarkofag bl.Ozane Kotorske.(Zaštitnica našega Župnika Matije).
Dominikanka i djevica Ozana Kotorska rođena je u Relezi. Živjela je kao pastirica i nakon očeve smrti postala Božja službenica živeći blizu katedrale sv. Tripuna. Na Veliki petak 1513. godine se u istoj katedrali odlučila posvetiti promatranju Muke Kristove, molitvi, pokori i dobrim djelima.
Najprije je živjela kao pokornica, dvije godine kasnije postala je dominikanska trećoredica, položila je redovničke zavjete i nazvala se Ozanom u čast bl. Ozane iz Mantove. Uslijed 44 godine provedene u molitvi i pokori doživjela je mistično sjedinjenje s Kristom.
Budući da je bila vješta vezilja, njezini izvezeni korporali se i danas čuvaju u kotorskoj katedrali. Sve prihode koje ikad dobila za svoj rad, dijelila je siromasima.
U rodnom Kotoru je bila poznata i kao „učiteljica mistike“ pogotovo jer je posebno štovala Kristovu muku. Vrijeme je najviše provodila u molitvi i žrtvovanju za duše u čistilištu.
U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. Umrla je na glasu svetosti 27. travnja 1565., u 72. godini života. Štovana je kao svetica, a papa Pio XI. ju je u Rimu 1927. godine proglasio štovanom.
Poseban doživljaj je bila sveta misa u ovoj crkvi.
STARA BUDVA-Povratak iz Kotora i razgledavanje Stare Budve. Prekrasna arhitektura i čar uskih ulica podsjetio nas je na naše dalmatinske gradove.
Župnik je zajedno s našim vodičem g. Mijom Rak-om posjetio par manastira u neposrednoj blizini same Budve.
ČETVRTI DAN-Poslije doručka spakirali smo svoje stvari i krenuli put Perasta i otočića Gospe od Škrpjela. Otok i kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku.Na hridi (škrpjelu) ispred Perasta braća Martešići su 22. srpnja 1452. pronašli Gospinu sliku. Peraštani su tijekom stoljeća nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećali površinu otoka. Već u 15. st. na hridi je podignuta kapelica, u koju je stavljena Gospina slika. Do početka 17. st. potopljeno je stotinjak brodova, među kojima je bilo i zarobljenih turskih lađa. Veća crkva sagrađena je 1630. godine, ali je bila oštećena u potresu 1667. Osim potresima to je proštenište bilo izloženo i turskim te gusarskim napadima. Otočić je površine 3030 m2.
Nasipanje je trajalo 250 godina. Crkvu povjesničari umjetnosti nazivaju "Hrvatska Sikstina".
U crkvi svetog Nikole u Perastu imali smo svetu misu.
U današnjem obliku sagrađena je 1616. Građena je od korčulanskoga kamena, s lijepim renesansnim pročeljem. Na pročelju se nalazi natpis o pobjedi Peraštana nad Turcima 1654. Riječ je o jednobrodnoj crkvi u čijoj se unutrašnjosti nalaze klesarska djela korčulanskih majstora i vrijedne slike Tripe Kokolje. U njezinoj riznici, koja je danas muzej, čuvaju se mnogi vrijedni darovi. U crkvi se nalazilo središte bratovštine pomoraca. Uz crkvu se nalazi zvonik iz 1691., visok 55 m. Prema povjesničarima umjetnosti zvonik je najljepši primjer raščlanjenog tipa zvonika s piramidalnim završetkom na Jadranu.
Bokeljskim Hrvatima sve više prijeti nestanak
O Hrvatima u Crnoj Gori malo se govori i sve manje zna... A i sve ih je manje. O Hrvatima u Crnoj Gori malo se govori i sve manje zna, a upravo takve okolnosti najviše pogađaju brojčano malu hrvatsku zajednicu na ovim prostorima. Pojmovi poput “Zaljev hrvatskih svetaca”, imena poput Tripa Kokolje, Vicka Zmajevića, kapetanskih obitelji iz Perasta, ali i saznanja o Kotoru, Tivtu, Prčnju, Baru kao da su iščeznula iz hrvatskih medija. Stoga i ne čudi da su mi se u mislima tijekom putovanja do Perasta stalno isprepletala čudna razmišljanja - od toga kako pohodimo prostore na kojima su Hrvati Crne Gore kao zajednica pred nestajanjem, a s druge strane, gdje god doseže pogled golim okom, provlači se misao sa samo jednim zaključkom: kako su Hrvati Boke kotorske baštinici bogate kulturne baštine. Uz sve to, svaka pomisao na Boku kotorsku u čovjeku stvara emocije i podsjećanje na jednu popularnu pjesmu, za koju se s pravom može reći da je neslužbena himna bokeljskih Hrvata “Zasjat će palaci...”.
Šibenik-Put nas je vodio do grada kralja Krešimira.
Šibenik je najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu, glavni grad te kulturno, obrazovno, upravno i gospodarsko središte Šibensko-kninske županije.
Prvi put se spominje na Božić 1066. u darovnici Petra Krešimira IV., pa se naziva i Krešimirovim gradom. Do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio je najveći grad na cijeloj istočnoj obali Jadrana. Šibenik je de facto bio glavni grad Hrvatske od prosinca 1944. do svibnja 1945. Značajan je i kao mjesto osnivanja Hrvatske ratne mornarice.
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti 2000. godine uvrštena je u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa.
Umorni ali veoma raspoloženi utonuli smo u svoja sjedala i iza pola noći oko 3,00 ujutro našli smo se u našem Međimurju. ZAHVALNI SMO SVIMA.
Tekst i fotografije: Matija Vonić,župnik
