Uz paljenje prve adventske svijeće, u Pastoralnom centru „Bl. Alojzije Stepinac“, otvorit će se izložba pod nazivom „Bilo jednom selo“ Franje Mustača Medarova. U glazbenom programu sudjelovat će glazbenica Doris Karamatić na harfi. Otvorenje izložbe održat će se u subotu, 30. studenoga, s početkom u 19 sati.
„Svoju prvu sliku Franjo Mustač Medarov naslikao je davne 1973. godine. Imao je svega petnaest godina i od tada neprekidno traje njegovo druženje s likovnom umjetnošću. Velikih 45 godina slikarskog trajanja (bolje rečeno – ustrajnosti) jedne autorske likovne ideje, Franjo Mustač Medarov nosi u srcu i njeguje kao svoju emotivnu lirsku domovinu. To kao da je predodređeno, umjetnički rad prisutan je u više generacija obitelji Mustač, što nije nevažno.“ Rodio se 29.3.1958. u Svetoj Mariji kao najmlađe od devetero djece. Tu proživljava cijelo svoje djetinjstvo u društvu braće i prijatelja. Tih je godina život na selu iziskivao teški fizički napor i mnogo posla oko domaćinstva, pa Mustač uz sve obveze i školske brige uspijeva dio vremena “ukrasti” i za svoju najveću životnu strast – slikanje. Sa svojih 15 godina Mustač napušta svoj rodni kraj i odlazi na školovanje u Zagreb. Upisuje Školu primijenjenih umjetnosti i u tadašnjem đačkom domu provodi narednih 5 godina. Tu će upoznati ljude koji dijele istu strast i interese, a s nekima od njih ostat će prijatelj do današnjeg dana. Sam dolazak u dom bila je velika promjena u njegovom životu jer je po prvi put u životu doživio poimanje svog osobnog prostora koji se sastojao od ormarića i radnog stola, u sobi s još sedmero cimera. Za nekoga tko je stigao iz velike siromašne obitelj, ovo je bio luksuz. Po završetku školovanja Zagrebu i neuspjelom pokušaju pristupanju Akademiji likovnih umjetnosti, odlazi na odsluženje vojnog roka u Tuzlu. Nakon godinu i pol vraća se kući i ubrzo se zapošljava u tekstilnoj tvornici Čateks gdje će i provesti cijeli svoj radni vijek. Proaktivnost na likovnom planu iskazuje osnivanjem Likovne udruge donjeg Međimurja (Prelog) s kolegama slikarima Franjom Ružmanom i Damirom Šalarijem. U međuvremenu, 1988., njegova supruga Đurđica podarila mu je kćer Idu, a dvije godine kasnije rodio se i sin Jurica. Početkom devedesetih krenulo je zlatno razdoblje produktivnosti i potražnje za slikama Franje Mustača koja je bila rezultat općeg zanosa novonastalom situacijom u Hrvatskoj. Redale su se izložbe diljem Hrvatske ali i izvan nje. Sve do globalne financijske 2008. godine krize situacija biva vrlo povoljna. Nakon toga, potražnja za luksuznim dobrima jenjava i status umjetnika, pogotovo u malom Međimurskom kraju, gubi na značaju. Unatoč tome Mustač sve to vrijeme i dalje radi, stvara, uzdržava obitelj i nesmetano živi svoju prošlost kroz slike koje mu naviru iz pora najdubljih sjećanja. Nakon punih 40 godina radnog vijeka Mustač odlazi u zasluženu mirovinu. To mu omogućava kompletnu posvetu slikarstvu koje je u zadnjih 45 godina stvaranja doveo do svog vrhunca. Kreće jedno od naplodonosnijih i najproduktivnijih razdoblja u slikarevu životu, a osjetan je i poveći interes za njegova djela. U dvorištu kuće gradi vlastitu galeriju slika i ona, kao trajna kulturno-likovna baština Međimurja, ostaje čuvati sjećanja oslikana na slikarskom platnu jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara novijeg doba.
